Brazil - BiH 2-1: Bilo je dobro, sada slijedi ozbiljan posao
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u utorak je u švicarskom St. Gallenu pružila žestok otpor Brazilu i još jednom pokazala da su velika očekivanja od ove generacije zasnovana na realnim mogućnostima. Međutim, Safet Sušić i njegovi izabranici, ali i kompletna javnost, ne smiju sebi dozvoliti da ih jedan dostojanstven poraz odvede u euforiju ili uljulja. Zmajevi su odigrali solidnu utakmicu, no i St. Gallen je otkrio, ili bolje reći potvrdio, neke negativnosti i ovu utakmicu moramo, kao i one protiv Irske, Meksika i Velsa, iskoristiti kako bi smo detektirali sve probleme i riješili ih do septembra i starta kvalifikacija. Sudar sa peterostrukim prvakom svijeta očito je za BiH došao u najboljem trenutku. Prošlo je tri mjeseca od teškog poraza u Lisabonu, rane su zacijelile, i vrijeme je bilo da se okrene novi list. Brazil je zato bio idealan protivnik – njegovo ime samo po sebi nosi ogroman interes javnosti, ali i veliki motiv za igrače. Koliko god da zvuči izlizano, rečenica koja se najčešće koristila posljednjih dana da se ne igra svaki dan s Brazilom zaista je bila jako važna u ovom trenutku. Prije svega, mogli smo jako puno dobiti, a izgubiti ništa. Takvo je stanje stvari u svijetu fudbala, ništa se nije očekivalo od male Bosne i Hercegovine, i zato je za nas dobitak i to da smo još jednom bili, barem kao respektabilan sparing partner, u žiži svjetske javnosti. Druga jako važna stvar je da je spomenuti motiv učinio da apsolutno svi reprezentativci devedeset minuta igraju na svom maksimumu, te smo dobili sliku kako bi eventualno naša igra mogla izgledati kada se od septembra namjerimo na ozbiljne utakmice. No, sada kada je sve prošlo, kada smo ostavili toliko željeni pozitivan dojam, te uzdignute glave napustili teren u St. Gallenu, vrijeme je da zaboravimo ko je stajao sa suprotne strane terena, te da se okrenemo ozbiljnijim stvarima od pukog dojma, stvarima koje na kraju donose rezultat. Dakle, zaključili smo da je pozitivna stvar iz ove utakmice to što smo apsolutno sve Zmajeve svih devedeset minuta gledali na njihovom najvišem nivou, bez da je neko povukao ručnu. Doduše, Miralem Pjanić je odradio posao u nešto manjoj brzini (u defanzivi!), ali to poništava činjenica je pred veliki rimski derbi, iako je ovo nevažna utakmica, toliko silno želio igrati da je riskirao ozbiljniju povredu. Takve stvari uostalom stvaraju kult reprezentacije. Ono što je izuzetno važno danas je da, kada Sušić i svi igrači još jednom pogledaju ovu utakmicu, shvate da ovakav pristup moramo imati protiv apsolutno svakog protivnika, pogotovo kada kvalifikacije počnu. Bez obzira što će s druge strane stajati Lihtenštajn, Slovačka, ili sutra Irska, za dvadeset dva igrača koja Sušić bude pozivao ubuduće svaki protivnik mora biti, od prve do zadnje minute, Brazil. Samo tako ćemo se početi osjećati jednaki velikim reprezentacijama, ali i prestati podcijenjivati male. Realnost je da smo mi i dalje mali, da smo druga (možda i treća) liga evropskog fudbala, te da ni u jednom trenutku ne smijemo podcijeniti baš nikoga. Lihtenštajn, Latvija, Grčka, Litva i Slovačka su nam važniji od Brazila i zato ih treba tretirati kao takve. Pozitivno je i to što smo isprobali još jedan sistem, onaj sa dva napadača, ali je upitno koliko je on dao rezultat. Na prvi pogled da, postigli smo gol, i to preko Ibiševića, ali dublja analiza će pokazati da se naša igra većinom svodila na čekanje iza lopte i brze kontre. Mnogo češće naš se napad „gradio“ ispucavanjem lopte s naše polovine i nadanjem da će Džeko napraviti nešto. Bilo je nekoliko solidnih napada, opet najčešće nakon oduzete lopte, no generalno naš vezni red (u igri prema naprijed!) nije uradio previše. Preveliki je prostor između Misimovića i Pjanića, kojeg ni Rahimić ni Medunjanin nisu bili u stanju popuniti, dijelom zbog činjenice da su im defanzivni zadaci primarni, a dijelom i zbog činjenice da jednostavno ne umiju. To Ibiševića i Džeku gotovo u potpunosti odsjeca od ostatka ekipe, pa se po loptu moraju vraćati na 50 metara od gola, što itekako umanjuje opasnost za protivnika. S defanzivne strane ekipa zaslužuje pozitivnu ocjenu, pogotovo kada je u pitanju vezni red te stoperski par Spahić – Pandža. Posao kojeg je Misimović odradio na lijevoj strani bio je zaista impresivan. Zvjezdan odavno nije toliko trčao, bio aktivan bez lopte, barem ne u reprezentativnom dresu, te je u potpunosti anulirao učinak Dani Alvesa, koji je iz pozadine ustvari mogao biti i najveća prijetnja. S druge strane posao je odrađen mnogo lošije, ali to je bilo i za očekivati, obzirom da su igrali Jahić, kojemu desni bok nije prirodna pozicija, i Pjanić, koji je bio povrijeđen. Njihova slaba sihronizacija (i panika koja nas je hvatala s vremena na vrijeme) krivac je za prvi gol Brazilaca. Prvo smo izgubili loptu tamo gdje se greška mora izbjeći po svaku cijenu(četiri puta?), a onda i ostavili pedesetak metara praznog prostora brzonogom Marcelu, koji pored neodlučnog Pjanića lako zabija. Već spomenuta panika nekoliko puta nas je mogla skupo koštati, srljali smo bespotrebno, ali srećom sjajno su funkcionisali Pandža i pogotovo Spahić, te Begović koji je potvrdio da je u ovom trenutku daleko najbolji golman kojeg imamo. Drugi gol došao je kao posljedica nesreće Papca, ali i činjenice da smo mi i dalje, čast izuzecima, nedovoljno iskusni i bezobrazni, pa smo dopustili da Brazilci „iz ruke“ brzo izvedu slobodan udarac. Sve u svemu, bilo je ovo dosta dobro izdanje Zmajeva i jako korisna provjera ovako rano u godini. Za Safeta Sušića i reprezentaciju Bosne i Hercegovine najvažnije je da ne dozvole da ovo što smo vidjeli protiv Brazila ne (p)ostane lajtmotiv ovog tima – pozitivan dojam, dobra igra, ali na kraju samo dostojanstven poraz. Ako želimo priliku da se Brazilu revaširamo za dvije godine na njegovom terenu, da se upišemo na fudbalsku kartu svijeta, onda moramo izvući sve pouke iz ove utakmice i iskoristiti ih kada dođe vrijeme borbe za bodove.


Sedamnaesto izdanje mostarskog gradskog derbija pretvorilo se skoro pa u svjetsku senzaciju. Naravno, razlog tome nije prikazana igra, nego činjenica da su se idioti s tribina zaputili na teren kako bi napali igrače. Ta činjenica sama po sebi zaslužuje samo osudu, a svaki drugi komentar je suvišan. Za nadati se tek da će Disciplinska komisija NSBiH biti nemilosrdna i ovaj put poslužiti se drastičnim kaznama.
Dakle, o dešavanjima nakon gola Riada Demića napisano je mnogo toga. Osude dolaze sa raznih strana, ljudi prosto ne mogu vjerovati šta su vidjeli, pogotovo kada je u pitanju Mile Pehar i njegov pokušaj da sabotira bijeg kolege sportiste Tarika Cerića. No, šta smo ustvari vidjeli u gotovo sto minuta loptanja pod Bijelim brijegom?
Ništa revolucionarno. Kao i u svim dosadašnjim utakmicama ova dva rivala svjedočili smo tvrdoj utakmici sa nevelikim brojem šansi. Scenarij je gotovo uvijek isti – veći pritisak je na domaćinu, i zato se njihov trener obično odluči na agresivan start, pravi juriš na protivnika. Ali, kada to ne donese plodove, kako vrijeme prolazi, tako domaćin postaje sve više prestrašen i u grču. Gostima to ostavlja priliku koju iole ozbiljnija ekipa bez problema iskoristi.
Zrinjski je takvu priliku u Vrapčićima već koristio, a Velež je ispustio iz ruku dva puta u samoj završnici utakmice. Rođeni su i tada djelovali kao i u ovoj utakmici. Nakon klimavog starta polako bi uspostavljali ravnotežu, a onda u drugom poluvremenu izgledali kao zrelija ekipa i imali bolje šanse. Međutim, padali su u završnici, vlastitim greškama otvarali Zrinjskom put do pobjede.
Na sličan način moglo se završiti i ove srijede, obzirom da je Zrinjski u sedam minuta sudijske nadoknade krenuo izuzetno agresivno i s jasnim ciljem da zabije. Ali i otvorio prostor za kontru i skupo ga platio. Velež je, golom Riada Demića, po prvi put od kada se igraju mostarski gradski derbiji, savladao svog rivala na stadionu Pod Bijelim brijegom.
Da se kojim slučajem radilo o prvenstvenom dvoboju, danas bi smo sasvim sigurno Rođene okivali u zvijezde, proglašavali ekipom koja je sazrela za veliki rezultat, a Mirzu Varešanovića i Riada Demića uvrstili među legende kluba. Međutim, Fortuna je htjela da ova utakmica samo bude prva u nizu, jedna od tri u kojoj se Zrinjski i Velež moraju pokazati.
Nedjeljeni sudar, bez obzira igrao se pred praznim tribinama ili na drugom stadionu, biti će pravi ispit zrelosti za oba kluba. Koliko je Slaven Musa dobar motivator? Je li u stanju psihološki vratiti svoju ekipu, razbuditi ih nakon poraza kojem se nisu nadali, nakon svih dešavanja na terenu? Da li je sposoban prihvatiti činjenicu da ga je Varešanović u drugom dijelu taktički nadmudrio i pokušati promjeniti nešto u svom pristupu? Ranije smo pisali kako gradski derbi odlučuje sudbinu Mirze Varešanovića, ali on je napravio onaj revolucionarni iskorak i ostvario prvu pobjedu. Sada je loptu prebacio svom kolegi iz komšiluka Slavenu Musi. Sve osim pobjede u prvenstvenom derbiju nekadašnjeg igrača Veleža i Zrinjskog koštalo bi posla.
Da li je s druge strane Varešanović u stanju svoju ekipu, opijenu ovom u suštini nevažnom pobjedom, spustiti na zemlju? Je li ova ekipa Veleža dovoljno zrela da samo četiri dana kasnije na istom mjestu odigra još jednu dobru utakmicu i sebi tako da krila pred završnicu jesenjeg dijela sezone? Da li je igra iz drugog poluvremena tek plod slučajnosti ili stvarna kvaliteta Veleža?
Mnogo je pitanja na koje će nam nedjelja dati odgovore. Pred nama
je derbi koji će gotovo sigurno biti igran pred praznim tribinama, a samim tim i bez idiotskih poteza huligana. Prilika je to za mostarske premierligaše da u jednoj od najvažnijih utakmica sezone konačno pokažu koliko vrijede – u fudbalskom smislu.
Takmičarska komisija Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine odlučila je prekinutu utakmicu 8. kola Premijer lige Bosne i Hercegovine između Borca i Željezničara registrovati u korist sarajevskih Plavih. Očekivana je to odluka, koju su na Ferhadiji opravdali izvještajima službenih lica, i na koju će se čelni ljudi Borca vjerovatno žaliti. Nimalo iznenađujući rasplet.
No, komisija nije stala tu, pa je zvanično predložila Komitetu za normalizaciju, koji u ovom trenutku mjenja Izvršni odbor, da "donese odluku o zabrani putovanja gostujućim navijačima iz jednog u drugi grad".
Ova "briljantna" ideja pala je na pamet Komisiji kojom je predsjedavao izvjesni gospodin Rudolf Marić. Tako naime gospodin Marić i njegovi asistenti vide rješenje za problem huliganstva u Bosni i Hercegovini – zabranimo ljudima da gledaju utakmice. Bravo.
Ovakav prijedlog ne treba čuditi – Takmičarsku komisiju čine ljudi koji su svoju „sportsku“ karijeru gradili kao sudije u nižim rangovima takmičenja, odnosno delegati na premierligaškim terenima. Dakle, to su ljudi koji su navikli da žive na račun klubova, i da, umjesto da obavljaju sporednu i nezapaženu ulogu u sportu, odlučuju o sudbini našeg nogometa.
Potez je to koji je potvrda da u Bosni i Hercegovini ljudi koji rukovode fudbalom ne misle ni na šta drugo osim na vlastitu zaradu. Tako bi se po Mariću i njegovim dubokoumnim saradnicima, fudbal do zimske pauze trebao igrati za sudije i delegate, odnosno njihove bogate zarade, te isključivo domaće navijače. Tako bi smo lijepo Premijer ligu Bosne i Hercegovine, koja se inače nalazi maltene u medijskoj blokadi prouzrokovanoj slabom organizacijom Saveza, još slabijom koordinacijom sa medijima, pristranim novinarima i nezainteresovanim klubovima, sakrili i od ono malo preostalih očiju koji je žele gledati.
Situacija koja se desila u Banja Luci svakako je za svaku osudu. Za nju najveću krivicu snose navijači koji su utrčali u teren i oni trebaju, individualno, biti drastično kažnjeni. No, ako zaista želimo riješiti ovaj problem, onda je vrijeme da svako preuzme svoj dio odgovornosti. I tu prvenstveno mislimo na klubove i ljude u fudbalu – delegate, sudije, igrače, trenere, članove komisija u Savezu, novinare, policiju i na kraju krajeva čitav državni aparat. Svi oni su odgovorni. Ne jednako, naravno, ali dovoljno da imamo lakrdiju kakvu imamo danas.
U Savezu konstantno ponavljaju iste greške, očigledno štiteći klubove i „fudbalske radnike“, umjesto da se radikalno obračunaju s njima, baš kao što bi trebali i s navijačima. Zašto su navijači Borca tako lako došli do terena? Kako su navijači Željezničara i Borca uopće unijeli baklje na stadion? Zašto osiguranje utakmice nije bilo bolje? Kako je moguće da su nakon višeminutnih sukoba na samom terenu, odnosno višesatnih sukoba na ulicama, na kraju uhapšene samo četiri osobe? Koliko će ih biti krivično gonjeno i na kraju osuđeno? Na ova pitanja redom odgovore trebaju dati Borac kao organizator utakmice, redarska služba koju unajmljuju, delegat i sudija utakmice, policija, sudstvo, i tako dalje, i tako dalje,... A tu govorimo samo o ovom slučaju, iako ih je na našim terenima bezbroj.
Najveća greška koju su odgovorni u Savezu pravili u prošlosti, ali i ove sezone, jeste to što nisu drastično kažnjavali prekršaje. Morali su biti strogi i pravedni kada je navijač Željezničara utrčao u teren protiv Slavije, kada je navijač Čelika napao igrača Željezničara, kada su se igrači Zrinjskog u utakmici s Olimpicom raspravljali sa vlastitim igračima na terenu Bijelog Brijega, odnosno kada je navijač Sarajeva na terenu u Trebinju zaustavio igru,... Ovo su propusti organizatora utakmice – ne samo neodgovornih navijača koji su možda (a vjerovatno nisu) individualno kažnjeni – nego i klubova koji su se po propozicijama takmičenja MORALI pobrinuti da se ovo ne desi. Nisu drastično kažnjeni i tako su stvorili prostor za manevar kada se desi novi slučaj, poput ovog u Banja Luci.
Prema istraživanju britanskog Home Officea, ali i prema istraživanju kojeg sam napravio prošle godine u našoj zemlji, samo 0.1 % ljudi koji posjećuju stadione to rade sa željom da prouzrokuju nasilje. Takve trebamo i moramo spriječiti i oštro kazniti. Ali isto tako vrijeme je da se kazne i oni koji im to dozvoljavaju, a ponekad čak i ohrabruju, a to su klubovi, njihovi čelnici, delegati, sudije i članovi komisija koji istim tim klubovima gledaju kroz prste, te na kraju krajeva subjektivni novinari koji najčešće drže stranu "svojih" klubova, pa čak i nacija, bez obzira kako ona besmislena bila.
Svi nabrojani subotom i nedjeljom na stadionu su jer su zato plaćeni – svi osim navijača. I zato su navijači zadnji koje treba kolektivno kazniti. Oni zaslužuju drastične individualne kazne. Ali zajedno s njima takve kazne zaslužuju i ostali krivci za ovakvu situaciju u našoj ligi. Izbacivanjem gostujućih navijača (a definicija navijača nema veze sa nasilnikom i huliganom), s tribina odgovornost će se još jednom prebaciti samo na posjetioce fudbalskih stadiona, a one koji od fudbala zarađuju dodatno zaštiti, olakšati im posao i evenutalno stvoriti prostor za nove malverzacije. Zamazivanje očiju na majstorski način.
Na prvi pogled ne djeluje tako, ali trostruki gradski derbi Veleža i Zrinjskog vrlo lako bi mogao dati odgovor na pitanje kakva je sudbina Mirze Varešanovića na klupi Rođenih. Da li je nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, koji je kao trener do sada osvojio drugo mjesto sa Sarajevom lani, dugoročno rješenje, naravno govoreći o bh. uslovima, ili samo još jedan prolaznik kojem će presuditi jedna negativna serija? Odgovor bi mogao dati Zrinjski, Rođene poslati gore ili dole.
Boljim poznavaocima prilika u Titovoj 87 nije teško odgonetnuti da je aktuelni trenutak Veleža ujedno i prijelomni ove sezone. Mostarci su, kao i u prethodne dvije sezone, imali sjajan start, kojeg su pokvarili s dva vezana poraza, od čega je jedan došao u derbiju sa Širokim Brijegom. I pored toga što je u gostima savladan Travnik, ostaje činjenica da je Veležova forma u padu, i eventualni domaći trijumf nad istim tim protivnikom neće značiti ništa više od tri boda, obzirom na sva dešavanja u i oko Veleža posljednjih dana.
Ono što Mostarcima u ovom trenutku treba je revolucionaran potez, nešto što bi razbudilo uspavanu navijačku masu, nešto što bi vratilo povjerenje u Rođene, ali i nešto što bi Veležu otvorilo put da konačno obznani svoje realne ambicije. Naravno, u situaciji kada i dalje nemaju osvojen bod u derbijima Pod Bijelim brijegom da je upravo to revolucionaran potez.
Velež je u sezonu ušao pomalo neartikulisano – stabilizacija kluba koja se ističe kao prioritet i treba biti najvažniji cilj, ali ona nema apsolutno nikakve veze sa rezultatskim ambicijama tima. Njih se izbjegava istaknuti i time očigledno bježi odgovornosti. Kolike su mogućnosti ovog Veleža? Koliko može s ovom ekipom napraviti Mirza Varešanović? Šta se očekuje od njega? Šta uopće da očekujemo od ove ekipe?
U Titovoj 87 ova pitanja apostrofiraju kao nevažna, upravo zbog već spomenute stabilizacije, za koju opet kažem da i treba biti prioritet, ali na način da se ipak navijačima otkriju karte i predstave očekivanja od ekipe, koja bi se uostalom, kao i svaka druga u našoj zemlji, mogla raspasti do zime, ili evenutalno ljeta kada svi budu tražili novi angažman.
No, božica Fortuna bila je protiv Rođenih i odlučila da nam ove odgovore ponudi – Zrinjski. Da li je Velež ozbiljna ekipa i kolike su joj mogućnosti vidjeti ćemo na za njih najtežem mogućem terenu. U njihovom gradu, protiv najvećeg rivala, na Bijelom Brijegu, gdje kao gost nikada nisu osvojili niti jedan bod.
Dakle, mogući scenariji?
Eventualna tri poraza, odnosno ukupan poraz u Kupu, značila bi ujedno i rezultatski kraj sezone za Velež. Kup bi bio izgubljen, borba za trofeje ponovo samo san kojeg u Mostaru sanjaju još od 1986. godine. Prvenstveni poraz naravno i služeno bi signalizirao pad forme, a ionako letargična javnost vjerovatno bi pala u još veću depresiju, pa bi smo do kraja sezone, znači jako dugo, gledali Veleža koji pred praznim tribinama odrađuje utakmice tek zato što mora. U ovakvoj situaciji vjerovatno bi se izbjegla borba za opstanak, ali nju ne bi mogao izbjeći Varešanović, kojeg bi se poslalo na Biro, a nekom novom treneru, kao što se ranije radilo sa Šešlijom, Karabegom, Kalajdžićem, Ibrakovićem i Odovićem, otvorila prilika da „stvara ekipu za narednu sezonu“. Naravno, to je samo prazna priča.
Prolaz u Kupu i gubitak bodova u prvenstvu vjerovatno ne bi bili tako tragično shvaćeni, obzirom na činjenicu da je Velež u revašnu domaćin, ali realno ne bi donijela mnogo drugačiju situaciju u praksi. Veležova prvenstvena sezona i dalje bi se svela na „stabilizaciju“, „formiranje tima za narednu sezonu“, a ambicije u Kupu zavisile od već spomenute božice i njene volje u ždrijebu. Velež već godinama nije javno obznanio da želi trofej, ne vidimo zašto bi eventualni prolaz Zrinjskog donio nešto novo. Varešanović? Njegov bi status vjerovatno bio osiguran do zime, a onda bi se tek odlučivalo da li je on čovjek koji će „stvarati ekipu za narednu sezonu“. Dakle, ništa revolucionarno.
I naravno, ostaje za Rođene najbolja opcija, da u prvenstvu ostvare pozitivan rezultat te prođu u Kupu. Rezultatski, to su samo tri boda i teorijski tek četvrtfinale Kupa, ali u praksi bi Velež dobio mnogo više. Ne bi to bila krila kao kod energetskog pića – bila bi to krila Airbusa, ne obični vjetar u leđa nego pravi pravcati tornado, koji bi pogurao Mostarce ka završetku jesenjeg dijela sezone i stvorio predispozicije da konačno postave ljestvicu visoko, i uđu u borbu za veliki rezultat. Naravno, za Varešanovića bi to značilo da je osigurao sebi ogromnu podršku, stvorio kredit koji se teško troši i kojeg treba iskoristiti da bi na zimu stvorio ekipu koja može napasti pravi rezultat.

