Saša Ibrulj

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u utorak je u švicarskom St. Gallenu pružila žestok otpor Brazilu i još jednom pokazala da su velika očekivanja od ove generacije zasnovana na realnim mogućnostima. Međutim, Safet Sušić i njegovi izabranici, ali i kompletna javnost, ne smiju sebi dozvoliti da ih jedan dostojanstven poraz odvede u euforiju ili uljulja. Zmajevi su odigrali solidnu utakmicu, no i St. Gallen je otkrio, ili bolje reći potvrdio, neke negativnosti i ovu utakmicu moramo, kao i one protiv Irske, Meksika i Velsa, iskoristiti kako bi smo detektirali sve probleme i riješili ih do septembra i starta kvalifikacija. Sudar sa peterostrukim prvakom svijeta očito je za BiH došao u najboljem trenutku. Prošlo je tri mjeseca od teškog poraza u Lisabonu, rane su zacijelile, i vrijeme je bilo da se okrene novi list. Brazil je zato bio idealan protivnik – njegovo ime samo po sebi nosi ogroman interes javnosti, ali i veliki motiv za igrače. Koliko god da zvuči izlizano, rečenica koja se najčešće koristila posljednjih dana da se ne igra svaki dan s Brazilom zaista je bila jako važna u ovom trenutku. Prije svega, mogli smo jako puno dobiti, a izgubiti ništa. Takvo je stanje stvari u svijetu fudbala, ništa se nije očekivalo od male Bosne i Hercegovine, i zato je za nas dobitak i to da smo još jednom bili, barem kao respektabilan sparing partner, u žiži svjetske javnosti. Druga jako važna stvar je da je spomenuti motiv učinio da apsolutno svi reprezentativci devedeset minuta igraju na svom maksimumu, te smo dobili sliku kako bi eventualno naša igra mogla izgledati kada se od septembra namjerimo na ozbiljne utakmice. No, sada kada je sve prošlo, kada smo ostavili toliko željeni pozitivan dojam, te uzdignute glave napustili teren u St. Gallenu, vrijeme je da zaboravimo ko je stajao sa suprotne strane terena, te da se okrenemo ozbiljnijim stvarima od pukog dojma, stvarima koje na kraju donose rezultat. Dakle, zaključili smo da je pozitivna stvar iz ove utakmice to što smo apsolutno sve Zmajeve svih devedeset minuta gledali na njihovom najvišem nivou, bez da je neko povukao ručnu. Doduše, Miralem Pjanić je odradio posao u nešto manjoj brzini (u defanzivi!), ali to poništava činjenica je pred veliki rimski derbi, iako je ovo nevažna utakmica, toliko silno želio igrati da je riskirao ozbiljniju povredu. Takve stvari uostalom stvaraju kult reprezentacije. Ono što je izuzetno važno danas je da, kada Sušić i svi igrači još jednom pogledaju ovu utakmicu, shvate da ovakav pristup moramo imati protiv apsolutno svakog protivnika, pogotovo kada kvalifikacije počnu. Bez obzira što će s druge strane stajati Lihtenštajn, Slovačka, ili sutra Irska, za dvadeset dva igrača koja Sušić bude pozivao ubuduće svaki protivnik mora biti, od prve do zadnje minute, Brazil. Samo tako ćemo se početi osjećati jednaki velikim reprezentacijama, ali i prestati podcijenjivati male. Realnost je da smo mi i dalje mali, da smo druga (možda i treća) liga evropskog fudbala, te da ni u jednom trenutku ne smijemo podcijeniti baš nikoga. Lihtenštajn, Latvija, Grčka, Litva i Slovačka su nam važniji od Brazila i zato ih treba tretirati kao takve. Pozitivno je i to što smo isprobali još jedan sistem, onaj sa dva napadača, ali je upitno koliko je on dao rezultat. Na prvi pogled da, postigli smo gol, i to preko Ibiševića, ali dublja analiza će pokazati da se naša igra većinom svodila na čekanje iza lopte i brze kontre. Mnogo češće naš se napad „gradio“ ispucavanjem lopte s naše polovine i nadanjem da će Džeko napraviti nešto. Bilo je nekoliko solidnih napada, opet najčešće nakon oduzete lopte, no generalno naš vezni red (u igri prema naprijed!) nije uradio previše. Preveliki je prostor između Misimovića i Pjanića, kojeg ni Rahimić ni Medunjanin nisu bili u stanju popuniti, dijelom zbog činjenice da su im defanzivni zadaci primarni, a dijelom i zbog činjenice da jednostavno ne umiju. To Ibiševića i Džeku gotovo u potpunosti odsjeca od ostatka ekipe, pa se po loptu moraju vraćati na 50 metara od gola, što itekako umanjuje opasnost za protivnika. S defanzivne strane ekipa zaslužuje pozitivnu ocjenu, pogotovo kada je u pitanju vezni red te stoperski par Spahić – Pandža. Posao kojeg je Misimović odradio na lijevoj strani bio je zaista impresivan. Zvjezdan odavno nije toliko trčao, bio aktivan bez lopte, barem ne u reprezentativnom dresu, te je u potpunosti anulirao učinak Dani Alvesa, koji je iz pozadine ustvari mogao biti i najveća prijetnja. S druge strane posao je odrađen mnogo lošije, ali to je bilo i za očekivati, obzirom da su igrali Jahić, kojemu desni bok nije prirodna pozicija, i Pjanić, koji je bio povrijeđen. Njihova slaba sihronizacija (i panika koja nas je hvatala s vremena na vrijeme) krivac je za prvi gol Brazilaca. Prvo smo izgubili loptu tamo gdje se greška mora izbjeći po svaku cijenu(četiri puta?), a onda i ostavili pedesetak metara praznog prostora brzonogom Marcelu, koji pored neodlučnog Pjanića lako zabija. Već spomenuta panika nekoliko puta nas je mogla skupo koštati, srljali smo bespotrebno, ali srećom sjajno su funkcionisali Pandža i pogotovo Spahić, te Begović koji je potvrdio da je u ovom trenutku daleko najbolji golman kojeg imamo. Drugi gol došao je kao posljedica nesreće Papca, ali i činjenice da smo mi i dalje, čast izuzecima, nedovoljno iskusni i bezobrazni, pa smo dopustili da Brazilci „iz ruke“ brzo izvedu slobodan udarac. Sve u svemu, bilo je ovo dosta dobro izdanje Zmajeva i jako korisna provjera ovako rano u godini. Za Safeta Sušića i reprezentaciju Bosne i Hercegovine najvažnije je da ne dozvole da ovo što smo vidjeli protiv Brazila ne (p)ostane lajtmotiv ovog tima – pozitivan dojam, dobra igra, ali na kraju samo dostojanstven poraz. Ako želimo priliku da se Brazilu revaširamo za dvije godine na njegovom terenu, da se upišemo na fudbalsku kartu svijeta, onda moramo izvući sve pouke iz ove utakmice i iskoristiti ih kada dođe vrijeme borbe za bodove.

Sedamnaesto izdanje mostarskog gradskog derbija pretvorilo se skoro pa u svjetsku senzaciju. Naravno, razlog tome nije prikazana igra, nego činjenica da su se idioti s tribina zaputili na teren kako bi napali igrače. Ta činjenica sama po sebi zaslužuje samo osudu, a svaki drugi komentar je suvišan. Za nadati se tek da će Disciplinska komisija NSBiH biti nemilosrdna i ovaj put poslužiti se drastičnim kaznama. Dakle, o dešavanjima nakon gola Riada Demića napisano je mnogo toga. Osude dolaze sa raznih strana, ljudi prosto ne mogu vjerovati šta su vidjeli, pogotovo kada je u pitanju Mile Pehar i njegov pokušaj da sabotira bijeg kolege sportiste Tarika Cerića. No, šta smo ustvari vidjeli u gotovo sto minuta loptanja pod Bijelim brijegom? Ništa revolucionarno. Kao i u svim dosadašnjim utakmicama ova dva rivala svjedočili smo tvrdoj utakmici sa nevelikim brojem šansi. Scenarij je gotovo uvijek isti – veći pritisak je na domaćinu, i zato se njihov trener obično odluči na agresivan start, pravi juriš na protivnika. Ali, kada to ne donese plodove, kako vrijeme prolazi, tako domaćin postaje sve više prestrašen i u grču. Gostima to ostavlja priliku koju iole ozbiljnija ekipa bez problema iskoristi. Zrinjski je takvu priliku u Vrapčićima već koristio, a Velež je ispustio iz ruku dva puta u samoj završnici utakmice. Rođeni su i tada djelovali kao i u ovoj utakmici. Nakon klimavog starta polako bi uspostavljali ravnotežu, a onda u drugom poluvremenu izgledali kao zrelija ekipa i imali bolje šanse. Međutim, padali su u završnici, vlastitim greškama otvarali Zrinjskom put do pobjede. Na sličan način moglo se završiti i ove srijede, obzirom da je Zrinjski u sedam minuta sudijske nadoknade krenuo izuzetno agresivno i s jasnim ciljem da zabije. Ali i otvorio prostor za kontru i skupo ga platio. Velež je, golom Riada Demića, po prvi put od kada se igraju mostarski gradski derbiji, savladao svog rivala na stadionu Pod Bijelim brijegom. Da se kojim slučajem radilo o prvenstvenom dvoboju, danas bi smo sasvim sigurno Rođene okivali u zvijezde, proglašavali ekipom koja je sazrela za veliki rezultat, a Mirzu Varešanovića i Riada Demića uvrstili među legende kluba. Međutim, Fortuna je htjela da ova utakmica samo bude prva u nizu, jedna od tri u kojoj se Zrinjski i Velež moraju pokazati. Nedjeljeni sudar, bez obzira igrao se pred praznim tribinama ili na drugom stadionu, biti će pravi ispit zrelosti za oba kluba. Koliko je Slaven Musa dobar motivator? Je li u stanju psihološki vratiti svoju ekipu, razbuditi ih nakon poraza kojem se nisu nadali, nakon svih dešavanja na terenu? Da li je sposoban prihvatiti činjenicu da ga je Varešanović u drugom dijelu taktički nadmudrio i pokušati promjeniti nešto u svom pristupu? Ranije smo pisali kako gradski derbi odlučuje sudbinu Mirze Varešanovića, ali on je napravio onaj revolucionarni iskorak i ostvario prvu pobjedu. Sada je loptu prebacio svom kolegi iz komšiluka Slavenu Musi. Sve osim pobjede u prvenstvenom derbiju nekadašnjeg igrača Veleža i Zrinjskog koštalo bi posla. Da li je s druge strane Varešanović u stanju svoju ekipu, opijenu ovom u suštini nevažnom pobjedom, spustiti na zemlju? Je li ova ekipa Veleža dovoljno zrela da samo četiri dana kasnije na istom mjestu odigra još jednu dobru utakmicu i sebi tako da krila pred završnicu jesenjeg dijela sezone? Da li je igra iz drugog poluvremena tek plod slučajnosti ili stvarna kvaliteta Veleža? Mnogo je pitanja na koje će nam nedjelja dati odgovore. Pred nama je derbi koji će gotovo sigurno biti igran pred praznim tribinama, a samim tim i bez idiotskih poteza huligana. Prilika je to za mostarske premierligaše da u jednoj od najvažnijih utakmica sezone konačno pokažu koliko vrijede – u fudbalskom smislu.

Takmičarska komisija Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine odlučila je prekinutu utakmicu 8. kola Premijer lige Bosne i Hercegovine između Borca i Željezničara registrovati u korist sarajevskih Plavih. Očekivana je to odluka, koju su na Ferhadiji opravdali izvještajima službenih lica, i na koju će se čelni ljudi Borca vjerovatno žaliti. Nimalo iznenađujući rasplet. No, komisija nije stala tu, pa je zvanično predložila Komitetu za normalizaciju, koji u ovom trenutku mjenja Izvršni odbor, da "donese odluku o zabrani putovanja gostujućim navijačima iz jednog u drugi grad". Ova "briljantna" ideja pala je na pamet Komisiji kojom je predsjedavao izvjesni gospodin Rudolf Marić. Tako naime gospodin Marić i njegovi asistenti vide rješenje za problem huliganstva u Bosni i Hercegovini – zabranimo ljudima da gledaju utakmice. Bravo. Ovakav prijedlog ne treba čuditi – Takmičarsku komisiju čine ljudi koji su svoju „sportsku“ karijeru gradili kao sudije u nižim rangovima takmičenja, odnosno delegati na premierligaškim terenima. Dakle, to su ljudi koji su navikli da žive na račun klubova, i da, umjesto da obavljaju sporednu i nezapaženu ulogu u sportu, odlučuju o sudbini našeg nogometa. Potez je to koji je potvrda da u Bosni i Hercegovini ljudi koji rukovode fudbalom ne misle ni na šta drugo osim na vlastitu zaradu. Tako bi se po Mariću i njegovim dubokoumnim saradnicima, fudbal do zimske pauze trebao igrati za sudije i delegate, odnosno njihove bogate zarade, te isključivo domaće navijače. Tako bi smo lijepo Premijer ligu Bosne i Hercegovine, koja se inače nalazi maltene u medijskoj blokadi prouzrokovanoj slabom organizacijom Saveza, još slabijom koordinacijom sa medijima, pristranim novinarima i nezainteresovanim klubovima, sakrili i od ono malo preostalih očiju koji je žele gledati. Situacija koja se desila u Banja Luci svakako je za svaku osudu. Za nju najveću krivicu snose navijači koji su utrčali u teren i oni trebaju, individualno, biti drastično kažnjeni. No, ako zaista želimo riješiti ovaj problem, onda je vrijeme da svako preuzme svoj dio odgovornosti. I tu prvenstveno mislimo na klubove i ljude u fudbalu – delegate, sudije, igrače, trenere, članove komisija u Savezu, novinare, policiju i na kraju krajeva čitav državni aparat. Svi oni su odgovorni. Ne jednako, naravno, ali dovoljno da imamo lakrdiju kakvu imamo danas. U Savezu konstantno ponavljaju iste greške, očigledno štiteći klubove i „fudbalske radnike“, umjesto da se radikalno obračunaju s njima, baš kao što bi trebali i s navijačima. Zašto su navijači Borca tako lako došli do terena? Kako su navijači Željezničara i Borca uopće unijeli baklje na stadion? Zašto osiguranje utakmice nije bilo bolje? Kako je moguće da su nakon višeminutnih sukoba na samom terenu, odnosno višesatnih sukoba na ulicama, na kraju uhapšene samo četiri osobe? Koliko će ih biti krivično gonjeno i na kraju osuđeno? Na ova pitanja redom odgovore trebaju dati Borac kao organizator utakmice, redarska služba koju unajmljuju, delegat i sudija utakmice, policija, sudstvo, i tako dalje, i tako dalje,... A tu govorimo samo o ovom slučaju, iako ih je na našim terenima bezbroj. Najveća greška koju su odgovorni u Savezu pravili u prošlosti, ali i ove sezone, jeste to što nisu drastično kažnjavali prekršaje. Morali su biti strogi i pravedni kada je navijač Željezničara utrčao u teren protiv Slavije, kada je navijač Čelika napao igrača Željezničara, kada su se igrači Zrinjskog u utakmici s Olimpicom raspravljali sa vlastitim igračima na terenu Bijelog Brijega, odnosno kada je navijač Sarajeva na terenu u Trebinju zaustavio igru,... Ovo su propusti organizatora utakmice – ne samo neodgovornih navijača koji su možda (a vjerovatno nisu) individualno kažnjeni – nego i klubova koji su se po propozicijama takmičenja MORALI pobrinuti da se ovo ne desi. Nisu drastično kažnjeni i tako su stvorili prostor za manevar kada se desi novi slučaj, poput ovog u Banja Luci. Prema istraživanju britanskog Home Officea, ali i prema istraživanju kojeg sam napravio prošle godine u našoj zemlji, samo 0.1 % ljudi koji posjećuju stadione to rade sa željom da prouzrokuju nasilje. Takve trebamo i moramo spriječiti i oštro kazniti. Ali isto tako vrijeme je da se kazne i oni koji im to dozvoljavaju, a ponekad čak i ohrabruju, a to su klubovi, njihovi čelnici, delegati, sudije i članovi komisija koji istim tim klubovima gledaju kroz prste, te na kraju krajeva subjektivni novinari koji najčešće drže stranu "svojih" klubova, pa čak i nacija, bez obzira kako ona besmislena bila. Svi nabrojani subotom i nedjeljom na stadionu su jer su zato plaćeni – svi osim navijača. I zato su navijači zadnji koje treba kolektivno kazniti. Oni zaslužuju drastične individualne kazne. Ali zajedno s njima takve kazne zaslužuju i ostali krivci za ovakvu situaciju u našoj ligi. Izbacivanjem gostujućih navijača (a definicija navijača nema veze sa nasilnikom i huliganom), s tribina odgovornost će se još jednom prebaciti samo na posjetioce fudbalskih stadiona, a one koji od fudbala zarađuju dodatno zaštiti, olakšati im posao i evenutalno stvoriti prostor za nove malverzacije. Zamazivanje očiju na majstorski način.

Na prvi pogled ne djeluje tako, ali trostruki gradski derbi Veleža i Zrinjskog vrlo lako bi mogao dati odgovor na pitanje kakva je sudbina Mirze Varešanovića na klupi Rođenih. Da li je nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, koji je kao trener do sada osvojio drugo mjesto sa Sarajevom lani, dugoročno rješenje, naravno govoreći o bh. uslovima, ili samo još jedan prolaznik kojem će presuditi jedna negativna serija? Odgovor bi mogao dati Zrinjski, Rođene poslati gore ili dole. Boljim poznavaocima prilika u Titovoj 87 nije teško odgonetnuti da je aktuelni trenutak Veleža ujedno i prijelomni ove sezone. Mostarci su, kao i u prethodne dvije sezone, imali sjajan start, kojeg su pokvarili s dva vezana poraza, od čega je jedan došao u derbiju sa Širokim Brijegom. I pored toga što je u gostima savladan Travnik, ostaje činjenica da je Veležova forma u padu, i eventualni domaći trijumf nad istim tim protivnikom neće značiti ništa više od tri boda, obzirom na sva dešavanja u i oko Veleža posljednjih dana. Ono što Mostarcima u ovom trenutku treba je revolucionaran potez, nešto što bi razbudilo uspavanu navijačku masu, nešto što bi vratilo povjerenje u Rođene, ali i nešto što bi Veležu otvorilo put da konačno obznani svoje realne ambicije. Naravno, u situaciji kada i dalje nemaju osvojen bod u derbijima Pod Bijelim brijegom da je upravo to revolucionaran potez. Velež je u sezonu ušao pomalo neartikulisano – stabilizacija kluba koja se ističe kao prioritet i treba biti najvažniji cilj, ali ona nema apsolutno nikakve veze sa rezultatskim ambicijama tima. Njih se izbjegava istaknuti i time očigledno bježi odgovornosti. Kolike su mogućnosti ovog Veleža? Koliko može s ovom ekipom napraviti Mirza Varešanović? Šta se očekuje od njega? Šta uopće da očekujemo od ove ekipe? U Titovoj 87 ova pitanja apostrofiraju kao nevažna, upravo zbog već spomenute stabilizacije, za koju opet kažem da i treba biti prioritet, ali na način da se ipak navijačima otkriju karte i predstave očekivanja od ekipe, koja bi se uostalom, kao i svaka druga u našoj zemlji, mogla raspasti do zime, ili evenutalno ljeta kada svi budu tražili novi angažman. No, božica Fortuna bila je protiv Rođenih i odlučila da nam ove odgovore ponudi – Zrinjski. Da li je Velež ozbiljna ekipa i kolike su joj mogućnosti vidjeti ćemo na za njih najtežem mogućem terenu. U njihovom gradu, protiv najvećeg rivala, na Bijelom Brijegu, gdje kao gost nikada nisu osvojili niti jedan bod. Dakle, mogući scenariji? Eventualna tri poraza, odnosno ukupan poraz u Kupu, značila bi ujedno i rezultatski kraj sezone za Velež. Kup bi bio izgubljen, borba za trofeje ponovo samo san kojeg u Mostaru sanjaju još od 1986. godine. Prvenstveni poraz naravno i služeno bi signalizirao pad forme, a ionako letargična javnost vjerovatno bi pala u još veću depresiju, pa bi smo do kraja sezone, znači jako dugo, gledali Veleža koji pred praznim tribinama odrađuje utakmice tek zato što mora. U ovakvoj situaciji vjerovatno bi se izbjegla borba za opstanak, ali nju ne bi mogao izbjeći Varešanović, kojeg bi se poslalo na Biro, a nekom novom treneru, kao što se ranije radilo sa Šešlijom, Karabegom, Kalajdžićem, Ibrakovićem i Odovićem, otvorila prilika da „stvara ekipu za narednu sezonu“. Naravno, to je samo prazna priča. Prolaz u Kupu i gubitak bodova u prvenstvu vjerovatno ne bi bili tako tragično shvaćeni, obzirom na činjenicu da je Velež u revašnu domaćin, ali realno ne bi donijela mnogo drugačiju situaciju u praksi. Veležova prvenstvena sezona i dalje bi se svela na „stabilizaciju“, „formiranje tima za narednu sezonu“, a ambicije u Kupu zavisile od već spomenute božice i njene volje u ždrijebu. Velež već godinama nije javno obznanio da želi trofej, ne vidimo zašto bi eventualni prolaz Zrinjskog donio nešto novo. Varešanović? Njegov bi status vjerovatno bio osiguran do zime, a onda bi se tek odlučivalo da li je on čovjek koji će „stvarati ekipu za narednu sezonu“. Dakle, ništa revolucionarno. I naravno, ostaje za Rođene najbolja opcija, da u prvenstvu ostvare pozitivan rezultat te prođu u Kupu. Rezultatski, to su samo tri boda i teorijski tek četvrtfinale Kupa, ali u praksi bi Velež dobio mnogo više. Ne bi to bila krila kao kod energetskog pića – bila bi to krila Airbusa, ne obični vjetar u leđa nego pravi pravcati tornado, koji bi pogurao Mostarce ka završetku jesenjeg dijela sezone i stvorio predispozicije da konačno postave ljestvicu visoko, i uđu u borbu za veliki rezultat. Naravno, za Varešanovića bi to značilo da je osigurao sebi ogromnu podršku, stvorio kredit koji se teško troši i kojeg treba iskoristiti da bi na zimu stvorio ekipu koja može napasti pravi rezultat.

Status super nedjelje svake sezone zaradi jedan, maksimalno dva dana - božica Fortuna nakani u istih dvanaest sati strpati nekoliko velikih evropskih derbija i ne predaje se dok u tome ne uspije. Ali danas je baš pretjerala. I to ne s derbijima, nego sa vrhunskim, zaista vrhunskim sportom. Dvanaest sati općeg ludila... Subotnja večer obično proizvodi jutarnju glavobolju i izležavanje nedjeljom. Ruku na srce, ni ova nije bila iznimka, ali da će biti drugačija najavio je Ajdin Mahmutović već oko 11 sati. Da, još sam bio u krevetu kada je uvijek pouzdani viper_dan na Twitteru izvjestio kako je naš internacionalac, a nadam se i eventualni reprezentativac, pogodio za vodstvo njegovih Teplica protiv Viktorije Žižkov. Čudni su ti Česi, igraju utakmice skoro pa zorom, ali nije smetalo, takve vijesti su uvijek dobro došle. Očito da je Ajdin u sjajnoj formi - trebao bi Safet Sušić potražiti neki put do Teplica - dvadesetpetogodišnji napadač u zadnje četiri utakmice pogodio je pet puta. Jutarnju gimnastiku ove nedjelje odlučili su sebi priuštiti i u Madridu, i to gradskim derbijem, koji je i službeno otvorio ovu sportsku nedjelju. Real i Atletico priča su za sebe, ali ni ovaj mali derbi nije bio za odbaciti. Doduše, pobjeda "gostiju" za koje su nekada nastupali Elvir Bolić i Emir Granov nije privukla previše pažnje i zaslužila je tek prvih pola sata, kao uvod u holandski derbi. Tamo je već po tradiciji, a sve zaradi izbjegavanja popodnevnih i večernjih navijačkih odmjeravanja snaga, praksa da se veliki derbiji igraju ovako rano. Ovaj put PSV je u svom, kako to vole reći u Amsterdamu i Rotterdamu, selu dočekao Kopljanike. PSV je sezonu otvorio nešto lošije nego konkurencija, koja se u Holandiji u posljednjih nekoliko godina, uz standardni Ajax i Feyenoord, povećala za Twente i AZ, pa im je očajnički trebala pobjeda. No, gosti se nisu lako predavali - u dobroj utakmici izvukli su jedan bod (2:2) i ostali na plus tri ispred PSV-a ali i na minus jedan za Twenteom i AZ-om. Realno, i Holanđani su u ovakvom danu ipak samo predigra. Prva velika poslastica spremala se u Glasgowu. Na Ibrox je stigao Celtic, čekao nas je prvi Old Firm ove sezone. I to kakav. Treba biti iskren, nisam očekivao previše, nagledali smo se loših utakmica i grubih startova posljednjih godina, ali ovaj put zaista se moglo uživati. Vratio se i Saša Papac, na tribinama se skupilo tačno 50221 gledalac, a priču je otvorio Naismith u 22. Celtic je okrenuo, do poluvremena je bilo 1:2 i irski dio Glasgowa je slavio. Ali ne zadugo - Nikica Jelavić zabio je nakon deset minuta nastavka, preokret donio Lafferty u 67. a onda konačni udarac zadao ponovo Naismith. Rangers 4 - Celtic 2. Daljinski upravljač je već u toj utakmici počeo svoj težak dan. Nije mu bilo lako, nikako. Dan u Engleskoj su otvorili na White Hart Laneu, i to u stilu - Luka Modrić sa golčinom. Ipak, vjerovatno ni najveći pesimisti među Redsima nisu slutili da će ostatak dana biti još gori. Prvo ih je iznevjerio Charlie Adam odlučivši da svoje igrače isproba u igri 10 na 11 više od sat vremena. Ali, njegova usamljenost u tamnim odajama White Hart Lanea toliko je rastužila Skrtela da se i on odlučio ranije istuširati. S devet Liverpool je djelovao kao razbijena vojska, na koju je prvu lopatu bacio Defoe a konačno zakopao Adebayor s dva gola. Većinu ovih golova ipak smo ispratili u usporenom snimku, nakon što nas je drug livescore obavjestio da se mreže tresu. Našu pozornost zaokupio je Edin Džeko i njegov City. Doduše, nadali smo se da će program sa Begovićevim Stoke Cityem danas ostati u najmanju ruku nedirnut, ali nisu tako mislili u Sunderlandu. Četiri puta smo gledali kako Asmir kapitulira. Nema veze, barem je City djelovao solidno. Aguero je zabio dva i onda su Građani, kakvog li glupog nadimka, umislili da je gotovo. I jeste bilo, ali s njihovom igrom danas. Fulham se razigrao, i zaslužio bod nakon izjednačenja. Englezi nas danas nikako nisu štedjeli, pa su United i Chelsea u utakmici dana poslali na teren a da City nije ni završio svoju priču. Opet je daljinski bio najbolji prijatelj. United i Chelsea za razliku od Citya svoj su posao shvatili ozbiljno. Sjevalo je devedeset minuta, visoki tempo, šansa za šansom,... Semafor je pokazivao da United gazi goste, bilo je 3:0 na poluvremenu, ali ustvari Chelsea je izgledao - solidno. Odavno jedna ekipa nije napravila ovoliko šansi na Old Traffordu, no United je ove sezone zaista impresivan, barem kada je uigranost u pitanju. Priča dana? Teško je izabrati. Pazite, Torres je konačno zabio. Sjećate ga se? Španac koji je za pedeset miliona preselio iz Liverpoola u London, ali mu to nikako nije prijalo. Neće lopta u gol, pa neće. I eto danas zabije. Ali, kakav je nesretan, uspije i promašiti nemoguće. Super promašaj, ili kako je to lijepo Gavin Hamilton, urednik World Soccera, opisao na Twitteru, svoje ime je upisao kao novu riječ u fudbalskom leksikonu. "Torresov promašaj" predstavlja situaciju u kojoj napadač fantastičnim potezom, biciklom kakvog je znao napraviti samo Sejo Kajtaz i niko drugi, pređe golmana a onda s dva metra promaši potpuno prazan gol. Dodajte na to i Rooneyevu imitaciju Johna Terrya i njegovog penala iz Moskve i dobijte super utakmicu. Dešavanja na Traffordu skrenula su pažnju sa još jednog velikog derbija kojeg smo ostavili za noćne sate i snimku - Bayern je savladao Schalke i potvrdio dobru formu u kojoj se nalazi. Za razliku od aktuelnog prvaka Borussije, koju smo još u čitavoj ovoj priči i zaboravili spomenuti. Vremena je bilo da se pogledaju golovi, ali i maltene sažetak čitave utakmice. Naime, Dortmund je u Hannoveru vodio do 87. minute, a onda u 120 sekundi sve prosuo i ostao na minus osam za liderom iz Munchena. Vrijeme između posljednje utakmice Premiershipa i udarnog termina nedjelje potrošili smo uživajući u majstorijama Falcaoa, koji se poigrao sa Racing Santaderom i postigao hat-trick u pobjedi Atletica od 4:0. Super nedjelji se uskoro priključio i radio, stizali su rezultati sa premierligaških terena. Široki se poigravao sa Slavijom (5:0), Borac slutio prvom porazu sezone i to kod Olimpica (2:1), Zrinjski priču protiv Slobode završio lako (2:0), a Željo se mučio sa Zvijezdom (na kraju 1:0), kada sam spremao nove baterije za daljinski. Čekala ga je teška završnica večeri - u Litvaniji su Španci jurili prema titulu prvaka Evrope u košarci, njihovi sunarodnjaci iz Real Madrida se spremali za lagani trening protiv Levantea, a u Italiji i Francuskoj na programu su bili veliki derbiji (Napoli-Milan; Lyon-Marseille). Otvorio sam s košarkom, usput tužno primivši vijest da je Damir Džumhur ipak poklekao u odlučujućem sudaru Davis kupa u Danskoj. No, Španci su bili premoćni, pa je brzo pažnja prešla u Napulj. A tamo je tek sjevalo. Obožavam vidjeti dobar gol glavom, a Aquilani je zabio baš takav. Milan je u rukama utakmicu imao manje od šezdeset sekundi. A onda se pojavio Cavani. Bang. Bang. Bang. Hat-trick, velika pobjeda Napolija. Koju sam prekidao tek da vidim golove Lyona (2:0), ali i proslavu Španaca u Litvi. I naravno, najveće iznenađenje dana. Ružnu utakmicu odigrao je Real, zbog glupog drugog žutog kartona ostali su bez Khedire, ali i dalje djelovali kao ekipa koja ovo mora pobjediti. Ali nije. Levante je iskoristio rastrganost i neobjašnjivu nervozu Reala i slavio sa 1:0. Napoli i Milan još su igrali, a Betis je u Bilbao poveo i najavio da ova noć neće još dugo završiti. Super nedjelja... Super ludilo...

The sixth round of Bosnian Premier League did not produce such an enjoyable football as we expected - most of the matches were just average without big surprises.

The main conclusion after this round is that Velež Mostar proved their critics and, with losing at home against Siroki Brijeg, once again confirmed that they are not serious contenders to the big result. Dropping two points at home against weak Kozara Gradiška in 4th round was marked as a "bad day", but this Saturday Široki pointed out all weaknesses of Velež. The Reds looked headless - in 90 minutes they were harmless. On the other hand, Široki Brijeg had a great display. Branko Karačić tactically outclassed Varešanović, whose team selection once again looked more than strange. Široki was much stronger, more concrete and better organized with a clear objective and well-planned way to reach this goal.

After the hosts were reduced to 10 men in the 67th minute, it was an easy job for Široki. As Velež proved that at this moment and with this team they are not serious threat to Borac and FK Sarajevo, the guests confirmed the opposite - Široki will be one of the top teams this season.

On the top things looked the same as last week. FK Sarajevo and FK Borac Banja Luka are still in the lead.

At Koševo, Jirzi Plisek and his boys had an easy job. After Bajraktarević opened the score sheet in the 32nd minute the question was just how many goals will Kozara concede. At the end scoreboard showed 4-0, and FK Sarajevo kept their name above all the other at the table.

Borac had a much harder task at their City stadium. Zrinjski Mostar resisted the champions until the very end. Borac opened the match much better and its dominance turned into lead in the 39th minute, when Branislav Krunić scored. The guests were furious at the referee - Krunić scored from a free kick while they were still creating the wall. Zrinjski leveled the score-line with 1:1 in the 49th minute (Džidić from the spot) and looked like they deserved the point from Banja Luka. But, once again, the home side won its points in the last seconds. Cvjetković threw everything forward and that paid off just 3 minutes before the end, when Mikić scored.

Sarajevo, Borac and Široki look one class above the rest, but Željezničar is not surrendering. They had a terrible match start in Zenica, where Čelik took an early lead with the fastest goal of the season. Šišić scored after just 25 seconds, but that was not enough to knockout the guests. With only three points Čelik was in a must win situation, but Željezničar dominated the rest of the match and that produced an equalizer in the 50th minute, when former Čelik player Nermin Jamak scored. Last 15 minutes Čelik was reduced to ten men, but they held 1:1 and still retained the bottom of the table.

For the third time this season Sloboda was the host and for the third time they won 1:0. After they beat Kozara and Široki playing boring and arid, they followed the same path against Travnik. Maybe that is the reason why only 250 people witnessed this match and another three pointer by Sloboda.

The story was not much better in their neighborhood - Zvijezda in Gradačac beat Olimpic 1:0 (Halilović, 33th). On the other hand, we saw red cards in those two matches too - in Tuzla Travnik finished with the 10 man, while in Gradačac Hamzić and Hiroš were sent off after verbal affair.

After Željezničar, Slavija, Borac and Velež, Milomir Odović decided to take over GOŠK Gabela and had a perfect debut. The victim was Rudar Prijedor, who once again conceded three, same as in previous two away matches. Mahir Karić had a brilliant performance, scoring all three.

That was the first match for Odović in Gabela, but for his colleague Dragan Bjelica this round maybe was the last as Slavija coach. Three straight losses in Bosnian football usually result in a sacking. Slavija was the absolute favorite against Leotar, and totally dominated the first half. They took a lead after 28 minute, when Branko Šešlija scored a screamer from over 25 meters. The hosts were waiting for a halftime shower and Leotar used that scoring an equalizer in a very last seconds. The start of the second half looked perfect for the hosts - once again Šešlija scored and it seemed that Trebinje side is in a knockdown. But, they decided to stay concentrated in defending and counter attacking, which paid off twenty minutes before the end. Dragan Vuković was man that decided the winner - he made two counterattacks count, and Leotar won very important 3 points after home loss against Velež.

Čelik - Željezničar 1:1

Velež - Široki Brijeg 0:2

Zvijezda - Olimpic 1:0

Sloboda - Travnik 1:0

Sarajevo - Kozara 4:0

Borac - Zrinjski 2:1

GOŠK - Rudar 3:0

Slavija – Leotar 2:3

Tabela:

1. Sarajevo 6 5 1 0 19:5 16

2. Borac 5 4 1 0 10:4 13

3. Široki Brijeg 6 4 1 1 9:3 13

4. Velež 6 3 2 1 7:4 11

5. Sloboda 6 3 0 3 4:6 9

6. Zrinjski 6 2 2 2 15:13 8

7. Željezničar 6 2 2 2 10:8 8

8. Travnik 5 2 1 2 8:8 7

9. Leotar 5 2 1 3 7:7 7

10. GOŠK 6 2 1 3 6:8 7

11. Rudar 6 2 1 3 5:8 7

12. Zvijezda 6 2 1 3 5:9 7

13. Slavija 6 2 0 4 7:16 6

14. Kozara 6 1 2 3 6:8 5

15. Olimpic 6 1 1 4 6:8 4

16. Čelik 6 1 1 4 6:12 4  

Jose Mourinho i Real Madrid pokazali su dvije dijametralno suprotne stvari u dvomeču sa Barcelonom u Superkupu Španije. Pokazali su da su u ovom trenutku dovoljno kvalitetni i taktički zreli da se suprotstave najboljoj ekipi svijeta. No, na drugoj strani medalje Los Blancos su potvrdili i ono što se naziralo u prošlosezonskim (čestim) dvobojima. Frustrirani su činjenicom da je Barcelona bolja.

Portugalac na klupi Real Madrida u prvoj je utakmici još jednom potvrdio svoju trenersku kvalitetu. Mourinho je odlično postavio Real, gotovo neutralizirao Messija, a činjenica je da je Real na Bernabeu nadigrao Barcelonu i možda zaslužio pobjedu, do koje ipak na kraju nije došao. Na Nou Campu je Mou nastavio u istom stilu - već od prve minute se vidjela pozitivna agresivnost gostiju, koji su u pojedinim trenucima pritiskali Guardiolinu ekipu do te mjere da je izgledala panično. Real je, bez obzira na krajnji rezultat, odigrao dvije dobre, kvalitetne utakmice i pokazao da je u stanju s trona konačno svrgnuti Barcelonu.

Ali, daleko od toga da je Barcelona lošija nego lani, ili da i sama još uvijek nema prostora za napredak. Štaviše, upravo činjenica da i dalje s lakoćom postižu golove, da i pored toga što ne izgledaju dominantno i dalje čini se rutinski pobjeđuju, možda je i razlog svega onoga ružnog što smo vidjeli u posljednjih pet minuta i čuli u komentarima poslije utakmice.

Ono što je uradio Marcelo nije samo nesportski i kukavički potez nego i dokaz nemoći u fudbalu. Upravo se onako ponašaju igrači koji su svjesni da nemaju adekvatan odgovor na protivničke mogućnosti. Onakav start, u onom trenutku i na onom mjestu, svakako je ništa drugo nego dokaz frustriranosti i nemoći.

Da to nije slučajnost samo je potvrdio Jose Mourinho. Napad na Vilanovu najbolje je okarkterisao Guardiola – on je tako ružan da ga se ne isplati ni komentarisati. No, kao i u Marcelovom slučaju, i u ovom se tačno vidi izlijev frustracije. Čak i kad bi smo prihvatili Joseovo „pravdanje“ po kojemu nije znao ko je Vilanova, i dalje je jasno kako je ovo posljedica nemoći. Prišao je maltene prvom čovjeku u Barcinim bojama, s leđa i podmuklo ga fizički napao. Nazivanje Superkupa samo trofejčićem, Barcelone malim klubom, besmisleno pravdanje Marcelovog brutalnog starta te potez kojim je uz aut liniju simulirao kako Messi smrdi, samo su šlag na sve gluposti do sada izrečene i urađene.

Real Madrid je u 180 minuta protiv Barcelone djelovao kao ekipa koja ima snage, kvalitete, moći i znanja da se suprotstavi Kataloncima. Ono što im u ovom trenutku nedostaje je psihološki aspekt – njihova inferiornost u posljednje tri godine stvorila im je frustraciju koja se pokazuje kroz nedostatak fair playa i ponašanje koje bi smo slobodno mogli okarakterisati kao dječije.

Ovdje bi glavnu ulogu trebao odigrati trener – lupiti šakom od stol i završiti priču o svim onim alibijima poput naklonjenosti sudija, simuliranja ili sakrivanja dodavača lopti. Mourinho bi trebao svojoj ekipi pokazati da ima snage i kvaliteta da bude bolja od Barcelone. Ali za tako nešto mu smeta njegov ego, i zato je Barca u ovom trenutku i dalje u velikoj prednosti.

Wednesday clash between Croatian and Swedish champions will certainly not be one of the most attractive matches in this season of Champions League. Even though, this match will find its place in competition history. This is going to be the first and probably also the last match in Champions league in which tickets are worth less than a dollar! Actually, 1 Croatian kuna or - 20 cents!

No, it is not the mistake. Dinamo Zagreb, which won last six Croatian titles, decided to sell Champions league play-off match against Malmo for a price of only 1 Kuna (0.19 cents/11 pennies). They did the same thing in first two qualifying rounds against Neftchi from Azerbaijan and Helsinki from Finland, and, of course, the arena was full packed.

"This is a gift to our loyal fans", says Damir Vrbanović, Dinamo's director.

But, as you probably presumed, there is another side of this medal. Dinamo hardcore fans have been boycotting the club for more than a year now. Bad Blue Boys, ultra group which supports the club since 1986, considers Zdravko Mamić, the club's executive president, as the enemy number one. They are accusing him for privatizing the club in practice, if not in theory. This is, basically, the truth.

Although Mamić is trying to picture the situation as a conflict with a small group of hooligans, it is obvious that something went wrong at Maksimir. The Champions League matches are full packed, but on the other side, the stadium is almost totally empty on all other occasions. This weekend Dinamo beat Karlovac 5-0 in Croatian League in front of the crowd of 1500. Less than that was average attendance in last season, and almost the same at the day Dinamo celebrated a championship title. Dinamo is dominating, but people are avoiding the stadium - that is why they need sale on their tickets.

Zagreb side waits for a proper European result for last 12 years. They are usual suspects in European league, but it's no secret that all Mamić wants is a Champions league. They are missing CL since season 1999/2000 and are convinced that Malmo is the obstacle they are able to cross.

A Swedish champion is a solid, aggressive team which steped out of Scandinavian style of play to win last year's Allsvenskan. They made a mayor surprise kicking Rangers out of the CL. But, the Blues are convinced that this is a chance for a breakthrough.

"Maybe this sounds arrogant, but I can't see how we can miss this season's Champions league", says Krunoslav Jurčić, Dinamo manager.

He is a young coach, but already known by his defensive style of play. For him, the end justifies the means, but that is not what the audience wants – they booed the team after they were struggling at home against Helsinki, even though they advance to the next round with the 2-1 away win in Finland. Still, he obviously has a huge confidence in his squad, composed as a mixture of youth and experience. Jerko Leko (ex Dinamo Kiev), Leandro Cufre (Roma, Monaco), Tonel (Sportin Lisboa) and Domagoj Vida (Bayer Leverkusen) are a great base for young players like Milan Badelj, Mateo Kovačić or Šime Vrsaljko. Although, Dinamo's highest expectations are with their star Sammir. The Brazilian came to Croatia four years ago and he was expected to become the new Eduardo, but so far he lacks constancy.

Bosnian Premier League: Round 2

Olimpic - Travnik             1:2

After this summer and its transfer window Olimpic Sarajevo was the club who was recognized as the dark-horse of this season. The names on their squad list looked impressive, compared with rest of the league, but it seems that something was missing. The home support is very important in this league, which Olimpic hasn’t got. They played Travnik in Istočno Sarajevo, at Slavija stadium, and lost. Haris Bešlija, who came to Travnik from Željezničar, scored a brace and probably caused Mehmed Janjoš’s dismissal.

Zvijezda – Široki Brijeg  0:2

Terrible European display this summer caused useful changes to Široki team. They changed the coach, released some players, hired new one which seems to work fine. After they were humiliated in Gradačac last season, this time they routinely beat Zvijezda 2-0 and confirmed that they could be serious title contenders this year.

Sloboda - Kozara              1:0

We could say that this was the match as we expected to be - dull, hard to watch and, sorry to say, boring. Sloboda is in serious financial troubles, but used the fact that Kozara is still adopting to the Premier league style of play. It was hard-earned three pointer for the hosts, who would be pleased to avoid relegation battle.

Velež - Slavija   3:0

Rođeni were strugguling against Čelik, but this time everything turned around. They were dominating for 90 minutes, had 17 shots, ten fantastic chances and Slavija can be happy with 3-0 loss, how strange it may even sound. Mirza Varešanović made few changes in his squad, and that obviously payed off.

Čelik - Zrinjski   1:3

Zrinjski didn't impress in preseason, but they timed their form perfectly. After they won a point in Travnik, this time they easily beat weak Čelik at Bilino Polje. There was a lot of skepticism about Slaven Musa side, but after two matches, it seems that they have serious ambitions this year.

Borac - Leotar    3:1

First home presentation of champions Borac was what we call routine. Even though they had serious troubles with Leotar in previous seasons, this time they easily beat them 3-1 and joined Sarajevo and Velež at the top of the table with maximum number of points.

Željezničar - Rudar          3:0

Rudar is now famous by their defensive style of play away from home. But, once they concide the first goal, everything falls apart. Same scenario happened in Sarajevo, where Željezničar was dominating, but couldn't score until the start of the second half time. After that, everything was fine for Cup holders, who won 3-0.

GOŠK - Sarajevo                               1:4

What supposed to be historical match for newcomers GOŠK became horror. First, they had to play their match away from home, because their small stadium is still rebuilt. Experienced FK Sarajevo side knew how to use that. They let posession to the opponent, but used their own chances and won 4-1.

Slika prva: Uzeo je loptu iz ruku sudije Čolića I namjestio je na bijelu tačku. Uhvatio je dug zalet, s vrha šesnaesterca, a onda pogledao prema Ranku Stojiću. Nekoliko koraka, udarac, unutrašnjim, po zemlji, u desnu golmanovu stranu. Ranko Stojić je shvatio gdje će ta lopta ići ali je isto tako znao da je neuhvatljiva. Precizno i snažno.

Slika druga: Vladimir Matijević poslao je loptu prema Bijediću, ali se on našao u nezgodnoj situaciji, između Cupana i Bračuna. Činilo se da odbrana Dinama neće imati problema s ovom akcijom Veleža, ali onda je Ćeća napravio fintu tijelom, izbacio svoje čuvare i ponovo se našao oči u oči sa Stojićem - hladno se namjestio i loptu po zemlji poslao tamo gdje joj je i bilo mjesto.

Slika treća: Nenad Bijedić trči prema zapadnoj tribini stadiona JNA na kojoj je preko 10.000 Mostaraca. Skače visoko u zrak i podiže pesnicu. Sustižu ga suigrači, Matijević, Skočajić, obaraju na zemlju, veliko slavlje. “Veliki je ovo dan u životu mladog Bijedića”, zaključuje komentator nacionalne televizije pred milionskim auditorijomom. Heroj svog voljenog kluba.

Bio je to ustvari najveći dan u životu Nenada Bijedića, fudbalera koji je u svojoj karijeri 140 puta nosio dres Veleža u prvenstvu Jugoslavije, još devet puta u Kupu, te tri puta u Kupu pobjednika Kupova. Ćeća je toga dana, 14. maja 1986, zacimentirao svoje mjesto u istoriji mostarskog fudbala i Veleža, s dva gola na koljena bacio zagrebački Dinamo. Bio je to posljednji trofej Veleža, osvojen je Kup Maršala Tita.

Nenad Bijedić u crvenom je dresu debitovao dan nakon svog osamnaestog rođendana - 26. septembra 1977. godine. Trener Vukašin Višnjevac prekomandovao ga je iz juniorskog pogona među prvotimce i polako mu davao priliku, koju je ćeća s vremenom koristio.

Karijera u Veležu bila mu je prepuna uspona i padova, a u najdražem dresu postigao je ukupno devetnaest golova, od čega sedamnaest u prvenstvu. Posljednji put na Bijelom Brijegu zaigrao je 29. juna 1986. godine kada je pregažen OFK Beograd i potom preselio u Tursku.

Tamo je s mnogo uspjeha nastupao za Bursaspor, ali i napravio korak naprijed u svojoj karijeri. Posvetio se trenerskom poslu I postao ljubimac navijača u ovom klubu, kojeg je vodio u četiri različita perioda, ukupn šest  godina. Radio je i kao trener u Diyarbakirsporu, Sakarysporu i Eskisehirsporu, sve dok ga nije shrvala surova bolest. Ipak, niti u jednom trenutku nije zaboravljao svoje Rođene, koje je bezuslovno pomagao u njihovim najtežim godinama.  

Nenad Bijedić petnaestog je avgusta 2011. izgubio najvažniju utakmicu, onu životnu. Ipak, Ćeća nikada neće biti zaboravljen. Čovjek koji je donio posljednji trofej Veležu, klubu kojeg je volio i bodrio do zadnjeg dana.

Slika koja će živjeti vječno – lopta se koprca u mreži, Veležova četvorka trči prema Zapadu, skače visoko u zrak, s pobjedni čki uzdignutom šakom, a stadion se ori: Kup, Kup, Kup je naš!

HVALA MAJSTORE!